Pišem a tužan sam, pišem a razočaran sam, pišem a postiđen sam, pišem a bijesan sam… Zato i pišem.
Tužan sam jer današnji dan provodim čitajući o antifašistima moga grada, ljudima koji su vješani, streljani, mučeni, unakaženi, pokopani u plitke grobove, okupani u sopstvenoj krvi. Tužan sam jer mi to tjera misli na fašiste koji su tada i one koji su devedesetih činili iste zločine. Kao da su se takmičili u svojoj krvoločnosti i neljudskosti. Tužan sam jer nam je navodno oslobođenje dovelo samo novo zatočeništvo. Tužan sam jer u XXI vijeku gledam u gladne, iznemogle, napaćene i ponižene ljude čije se dostojanstvo malo po malo ubija.

Razočaran sam u te iste ljude. Razočaran sam u svoje vršnjake. Razočaran sam u studente, razočaran u mladost. Razočaran sam što nas je sve manje i manje briga za onoga drugoga ne shvatajući da smo i mi nekome onaj drugi. Razočaran sam što u mome gradu, u mojoj državi vladaju hohštapleri i zvjeri koje dopuštaju da se odaje počast istim onim ljudima koji su vješali, streljali, mučili, rezali, unakazivali ljude. Razočaran sam jer se dopustilo da domom za nezbrinutu djecu upravlja čovjek optužen za zlostavljanje i uznemiravanje maloljetnice. Razočaran sam što je mlada nada vladajuće kriminalne organizacije, stranke, mladić koji je sa četrnaest godina nožem izbo svog školskog kolegu. Razočaran sam u studente koji su takvog čovjeka stavljali na pijedestal. Razočaran sam u svoje sugrađane kojima je važniji Bill Gates nego li to što im se na njihove oči izvlače milijarde već godinama. Razočaran sam u čovjeka koji je čini se opovrgao svakog pisca koji je ikada pisao o nesalomljivosti ljudskog duha. Razočaran sam u svoje sugrađane, svoje sunarodnjake koji se diče pameću našeg svijeta, koji često znaju sve o svemu, a ustvari samo znaju ko je kome na farmi pristavio, ko je kojeg zadrugara prevario. Znaju slati poruke i finansirati ublehaše koji bi da ozoniraju krv. A takvi su slika i prilika mojih polupismenih sugrađana, mojih polupismenih sunarodnjaka. Razočaran sam što se dopušta skrnavljenje žrtava i genocida kroz idiote koji se bave malinama i ponosno viču “I ja sam iz Srebrenice”, onima koje se stavljaju u predvodnice majki Srebrenice. Razočaran sam u radnike koji su negdje izgubili svoje ja, koji su izgubili pojam o svojoj vrijednosti. Razočaran jer radnik ne vidi da bez njega posla nema, studenta koji ne vidi da bez njega fakulteta nema. Razočaran sam svaki put kada prođem pored table na kojoj se konstantno uvećava naš dug. Svaki pokradeni fening je novo razočarenje.

Stid me je, stid me svega. Nakon 32 godine dohvatio me je stid države u kojoj živim. Stid me je ljudi koji me okružuju. Stid me. Stid me je jer pomenuta mlada nada koja se zove gazijom ima šest puta veću platu nego penzioner sa 40 godina radnog staža, i deset puta veća primanja i zasluge od onih koji su se za slobodu borili. Stid me je svake žrtve koja je izgubila život u borbi protiv fašizma, u borbi za bolji život; stid me je jer moji sunarodnjaci svaki dan pljuju na njihovu žrtvu. Stid me je žrtava koji dolaze, maloljetnih, onemoćalih, starih… I ne mogu da se ne sjetim stihova Disa koji kaže:

“I želeći da se zaklonim od srama
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gdje je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek”
Bijesan sam i tu ne treba ništa više da se zbori…
Rekao bih na kraju “Smrt fašizmu” ali čini se da ste se vi na to davno posrali… isto kao i na “volim te”, “izvini”… Na ljudskost…

Mirza Okić